Moje su tuge bile tuge pjesnika. Za nekoliko stupnjeva tužnije i bolnije. A kako su samo pekle. . Za medalju! O kako su me šarale, do srži, kao kockica leda kad ju baciš u vrelu šalicu čaja a ona popuca. Ali svejedno se drži u komadu.
Možeš li osjetit taj osjećaj?
U svakom je zlu neko dobro. Zar ne?
Znaš li što znači zasladit se najvišim stupnjem gorčine? To je kao kad munja udari u drvo, spali ga i ono više ne lista. Ali je još uvijek tu. Drži se u komadu. Kao da čeka neke nove kiše.
Znaš što? Sad ovim mojim srcem možeš izlupati tepihe, dok iz njih ne ispadne i posljednje zrnce sjećanja i odleti u prašinu. Bez da čuješ ijedan krik. Jer, što god učiniš, ne boli više. Ne boli.
Primijetiš li da sva tijela rade po istom principu? Od adrenalina se stignu žile i stjeraju krv u neke druge dijelove. Sva su tijela u osnovi ista. Ali ih ne osjećamo isto. Jer su iznutra neka svemir a neka su samo ljuska. U ljusci. Ko babuška. U babuški. Pretočena iz šupljeg u prazno. Blaženo prazna! I spokojna u toj praznini. A užasavala sam je se kao čudovišta ispod kreveta. Koja zabluda!
Jer Ona je samo privilegija onih što su bili spojeni na najjači stupanj emocije, a udar je bio presilovit i spalio osjetila. Kao kad gurneš mokre prste u struju. Pa više nikad nisi isti. Pilula protiv bolova. Ona. Praznina. Spokojna. Zaslužena da je se piše s velikim slovom. Da je se poštuje.
Jer znaš li što znači živjeti u sred pakla i ne osjećati ga? Dok te vatra obavija i strasno ti liže dlanove, u svoj svojoj punini a ti hladno-ledena santa sjećanja pred izdisajem.
To znači, moći stvoriti raj kakav želiš, u sebi. Bez zmije što te nagovori na jabuku.
Eto.
U svakom zlu neko dobro.