Jučer smo išli u posjetu domu za djecu bez roditeljske skrbi. Organizirali smo akciju prikupljanja sredstava u sklopu jednog kolegija koji nastoji potaknuti društveno odgovorne projekte.

A klinci, predivni. Onako veseli i dječije neiskvareni postavljali su nam razna pitanja ali samo jedno su pitali dva puta; jeste li vi onda ovdje samo zbog ocjene?
Neki od nas su uspješno nalazili riječi za njih. Neki su se borili s knedlom u grlu. Na kraju smo svi otišli s istim osjećajem radosti i jednako toliko tuge.

Što biste vi rekli djetetu bez roditeljske skrbi? Što biste bili spremni zaista učinit za njih? Koju bi im knjigu preporučili? I dali biste možda nekad s njima otišli na sladoled?

Znam da pojedinac sam ne može puno, ali koliko toga bismo mogli skupa? Što bismo mogli skupa?

Gledala sam jučer čovjeka kako plače u tramvaju. Nisam imala ni jednu primjerenu reakciju u rukavu, osim gledati u pod kao i svi ostali. I suosjećati. I molit se Bogu da mu podari utjehu. I grlit ga srcem kao dobrog prijatelja. I tiho prebirati po svojim ranama.

Živote, izgledaš neslomljivo ko dijamant a krhak si poput tankog kristala.

Otkad mi iskliznu iz ruku
Kao pijesak kroz prste
Ostadoh u tišini
S rupom u njedrima
U praznini
Kao pesnik bez riječi
Zagledan u sjećanja
Kao brod na pučini
Bez vjetra u jedrima

Anđele, moj brate.
Molila sam Bogove za te'...
Da te vole, da te prate.
Da ti dobro, boljim vrate.

Anđele, moj brate.
Molila sam nebo za te'
Da tvoje sretne zvijezde zasjaju
Da ovi blagoslovi potraju.

Molim Bogove da mi te paze
Kao svetinju
Jer samo to i jesi
Utkan u temelje moje biti
Otkrio si putokaze
Ka čovjeku u meni

Hvala, što si spasio moj svijet
Svojom veličinom

Vrište mi tišine
Pahuljastim ugrizima
Onih malih poskoka
Što se nakotiše u dušama

Peku me rane
Kroz noći i dane

I gori mi ovaj Kineski zid
Oko mog svijeta
Gori! Plamti!
Želi pasti u prah
Da se konačno smijem svijetu u lice
I svakome tko me još pamti
Dok ne izgubim dah

Samo sam stala
Pahulje su lepršale
Ulica je bila bijela.
Stala sam i čekala.
Sve je stiglo
Baš onda kad je trebalo.
Baš onako kako sam i htjela.

Moje su tuge bile tuge pjesnika. Za nekoliko stupnjeva tužnije i bolnije. A kako su samo pekle. . Za medalju! O kako su me šarale, do srži, kao kockica leda kad ju baciš u vrelu šalicu čaja a ona popuca. Ali svejedno se drži u komadu.
Možeš li osjetit taj osjećaj?
U svakom je zlu neko dobro. Zar ne?
Znaš li što znači zasladit se najvišim stupnjem gorčine? To je kao kad munja udari u drvo, spali ga i ono više ne lista. Ali je još uvijek tu. Drži se u komadu. Kao da čeka neke nove kiše.
Znaš što? Sad ovim mojim srcem možeš izlupati tepihe, dok iz njih ne ispadne i posljednje zrnce sjećanja i odleti u prašinu. Bez da čuješ ijedan krik. Jer, što god učiniš, ne boli više. Ne boli.
Primijetiš li da sva tijela rade po istom principu? Od adrenalina se stignu žile i stjeraju krv u neke druge dijelove. Sva su tijela u osnovi ista. Ali ih ne osjećamo isto. Jer su iznutra neka svemir a neka su samo ljuska. U ljusci. Ko babuška. U babuški. Pretočena iz šupljeg u prazno. Blaženo prazna! I spokojna u toj praznini. A užasavala sam je se kao čudovišta ispod kreveta. Koja zabluda!
Jer Ona je samo privilegija onih što su bili spojeni na najjači stupanj emocije, a udar je bio presilovit i spalio osjetila. Kao kad gurneš mokre prste u struju. Pa više nikad nisi isti. Pilula protiv bolova. Ona. Praznina. Spokojna. Zaslužena da je se piše s velikim slovom. Da je se poštuje.
Jer znaš li što znači živjeti u sred pakla i ne osjećati ga? Dok te vatra obavija i strasno ti liže dlanove, u svoj svojoj punini a ti hladno-ledena santa sjećanja pred izdisajem.
To znači, moći stvoriti raj kakav želiš, u sebi. Bez zmije što te nagovori na jabuku.
Eto.
U svakom zlu neko dobro.

Izaći ću iz stare kože
odletjeti kao ptica iz jata
tko hoće taj i može
zagrlit stranca
kao rođenog brata

S tobom je i hod po žici
Bio kao ples
Između rima
U pjesmama

S tobom je i hod po oštrici
Bio kao
Najpitkije vino.

Lagan i lako podnošljiv.